Najbrži putnički brod koji je ikada preplovio Atlantik od 11. novembra 2026. leži na dnu Meksičkog zaliva, i to sasvim namerno. SS United States potopljen je da bi postao najveći veštački greben na svetu, a ujedno je i najveći putnički brod koji je ikada potopljen.
Brod koji su gradili da bude nepotopiv završio je na dnu mora posle gotovo šest decenija lutanja od vlasnika do vlasnika. U toj priči ima rekorda, tajnih propelera, propalih planova i jednog stanodavca koji je digao cenu.
Rekord koji niko nije oborio
Brod je 29. juna 1952. otvoren za javnost u Njujorku. Oko 70.000 ljudi pojavilo se na njegovom pristaništu da ga vidi pre prvog putovanja. U julu iste godine stigao je u Englesku za tri dana, 10 sati i 40 minuta. Prosečna brzina bila je oko 66 km/h, a rekord koji je držao Queen Mary oboren je za više od deset sati.
Taj rezultat do danas nije nadmašio nijedan putnički brod. Za najveću prosečnu brzinu na Atlantiku brod je dobio Plavu traku (Blue Riband), a ta titula je ostala neosporena.
Bio je dugačak skoro 300 metara, oko 30 metara više od Titanika, i imao je pet paluba više. Na prvo putovanje ukrcalo se 1.700 putnika, a prema pisanju magazina Popular Science, u skladištima je bilo i oko 7.500 litara sladoleda i oko 227 kilograma kavijara.
Brod bez drveta i sa tajnom konstrukcijom
Projektovao ga je Vilijam Frensis Gibs (William Francis Gibbs). Kao osmogodišnji dečak gledao je 1894. porinuće broda SS St. Louis i od tada je sanjao o ogromnom američkom brodu koji će nadmašiti sve ostale. Do kraja Drugog svetskog rata njegova firma projektovala je više od 70 odsto američkih brodova korišćenih u tom ratu.

Brod je od početka zamišljen i kao rezerva za slučaj rata. Nameštaj bi se iznosio, a na brod bi moglo da stane 14.400 vojnika, bez dopunjavanja goriva na putu. Do toga nikada nije došlo.
Zanimljivo je i kako je nastao. Prvobitno je u istom doku trebalo da se gradi nosač aviona koji se takođe zvao United States, ali je on otkazan pošto je postavljena kobilica. Brodogradilište je zato razmontiralo nosač i u istom doku počelo da gradi putnički brod, pa je ovo bio prvi prekookeanski brod građen u doku. To je ubrzalo gradnju jer su delovi mogli unapred da se prave.
Konstrukcija je držana van očiju javnosti. Brod nije imao drvo, osim klavira od mahagonija otpornog na vatru. Aluminijuma je bilo više nego što je Gibs hteo da prizna, a o drugim metalima, kako je 1951. pisao Njujork tajms, može da se samo nagađa. Propeleri su bili posebna priča: četiri, dva sa po četiri i dva sa po pet krakova, a njihov dizajn nadgledala je inženjerka Elejn Kaplan (Elaine Kaplan).
Krmilo je bilo projektovano za dobru upravljivost pri velikim brzinama, dok se za premalo krmilo Titanika vezuje deo krivice za sudar sa santom leda. Brod je imao i savremeni radar, na jednoj od najviših tačaka, gde je mogao da stoji i osmatrač.
„Ne možete je zapaliti, ne možete je potopiti i ne možete je stići.“ Tako se, kako navodi Smithsonian, hvalio Gibs.
Samouverenost nije bila bez osnova. Njegov prvi brod u celosti, SS Malolo, tokom probne plovidbe udario je teretni brod, koji mu je probio veliku rupu u mašinskom prostoru. Brod je ipak ostao na površini, a taj uspeh pripisan je Gibsovom pedantnom projektovanju. Od tri velike tvrdnje o SS United States, potonuće je opovrglo jednu, i to namerno.
Slavni putnici i nagli kraj
Na palubi su se smenjivali Merilin Monro, Salvador Dali, Marlon Brando i Volt Dizni, a delove komedije „Bon Voyage“ iz 1962. snimali su na samom brodu. Putovala su i četiri američka predsednika: Hari Truman, Duajt Ajzenhauer, Džon Kenedi i mladi Bil Klinton, koji je 1968. brodom otputovao na studije u Oksfordu.
Vorern Džons (Warren Jones), danas član odbora organizacije SS United States Conservancy, plovio je kao dečak. Seća se da je pri toj brzini bilo skoro opasno da dete njegove veličine izađe na palubu, i da su se vibracije motora osećale dok su prolazili pored Kipa slobode.
Onda su došli avioni. Putovanje avionom postalo je pristupačnije, rasli su troškovi goriva i rada, a državne subvencije povučene su. Brod je iznenada povučen iz saobraćaja 1969, posle samo 17 godina. Neki članovi posade ostavili su lične stvari na brodu, uvereni da se sutradan vraćaju na posao, a zatekli su zaključana vrata.
Zatim je brod godinama prelazio iz ruke u ruku. Devet godina bio je rezerva mornarice, a 1978. stavljen je na prodaju. Nameštaj je prodat na aukciji 1984, a ostatak enterijera skinut je do čeličnih pregrada 1994. Među zamislima su bili plutajući stanovi, uklanjanje opasnog otpada u Ukrajini i oživljavanje kruzera, ali nijedna nije dobila dovoljno novca i zamaha. Brod je 1996. odvučen u Filadelfiju, gde je ostao do februara 2025.
Organizacija SS United States Conservancy otkupila ga je 2011. i imala nekoliko planova za obnovu, ali nijedan nije ostvaren. Kada je zakupodavac pristaništa podigao dnevnu naknadu na 1.700 dolara, odnosno 620.500 dolara godišnje, brod je isteran, a mogućnost rezanja u staro gvožđe postala je realna. Umesto toga, okrug Okaloosa na Floridi kupio ga je za milion dolara, s planom da od njega napravi najveći veštački greben na svetu.
Kako se brod priprema za dno mora
Veštački greben nije samo brod koji se potopi. U luci u Alabami pripreme su trajale mesecima. Radnici su izvadili kablove, ventilacione kanale, staklo i sve što bi moglo da ugrozi ronioce ili morski svet. U unutrašnjosti su isekli prolaze, da bi se smanjila stajaća voda i da bi ronioci lako ulazili i izlazili. Skinuta su i oba šestospratna dimnjaka, namenjena budućem muzeju.
Novinar časopisa Condé Nast Traveler obišao je brod u Mobilu uoči potapanja. Opisao je obrise kabina prvog razreda koji su ostali urezani u metal poda, prazne salone, kapetansku trpezariju u kojoj sada „obeduju“ samo pauci i ogromno sidro nalik pršljenu praistorijskog stvorenja.
Potapanje je trajalo duže nego što se očekivalo. Posada je isekla rupe u trupu i uklonila više od 400 prozorčića, ali brod ni posle toga nije hteo da tone. Portparol okruga Nik Tomecek (Nick Tomecek) rekao je da je brod „projektovan da bude nepotopiv“ i da je to posadi zadalo muke. Ipak, 11. novembra 2026. u 20:59 po centralnom vremenu, SS United States je nestao pod vodom.
Šta će živeti na starom brodu
More kod Destina i Fort Voltona nema mnogo prirodnih grebena, a veštački mogu da posluže kao zamena. Od 2017. tamo je postavljeno više od 600 veštačkih grebena, od malih betonskih blokova do čitavih brodova. Aleks Fog (Alex Fogg), čovek koji stoji iza projekta, očekuje da će morski život stići u roku od nekoliko sati, ali da će celom ekosistemu trebati bar godinu dana da procveta. Očekuju se crveni snapper, grupa, ambradžek, skuša i tuna, a brod će biti otvoren i za ronioce.
Ronioci su 13. novembra objavili prvi kratki snimak sa dna. Brod leži uspravno na dubini od oko 58 metara, iako je počeo da tone na boku. Ronilac Rastin Kesvej (Rustin Cassway) rekao je da je „epski“ i da se vidi da je neko lepo očistio brod.
Ekolozi će prvi put moći da u realnom vremenu prate preobražaj olupine. Planirane su godišnje posete, kojima će se pratiti ne samo razvoj grebena nego i to kako materijali sa broda utiču na okolne uslove u moru.
Susan Gibs (Susan Gibbs), predsednica organizacije i Gibsova unuka, rekla je da će brod ostati čitav i postati živo, dinamično stanište. Pored pristaništa odakle će polaziti ronilačke ekspedicije planiran je muzej sa dimnjacima, delovima enterijera i zbirkom suvenira.
Daleka priča sa poznatom idejom
Za nas je ovo prilično daleka priča. Srbija nema more, a Meksički zaliv je na drugom kraju sveta. Ali ideja da stvari sa dna postanu atrakcija i stanište nije samo američka. Pročitajte i naš tekst o podvodnom muzeju Museo Atlantico.
Da li biste vi zaronili do olupine SS United States, ili više volite da brodove gledate na suvom? Podelite svoje mišljenje u komentarima.
Izvori
- Smithsonian Magazine: Designed to Be Unsinkable, the World’s Fastest Ocean Liner Finally Hits the Ocean Floor
- Condé Nast Traveler: America’s Most Famous Ocean Liner Is Sent to a Watery Grave and a New Life
- Popular Science: Divers release first footage of SS United States after intentional sinking
- Wikipedia: SS United States


