Verovatno nikada niste čuli za ovu minijaturnu životinju ali bi trebalo da zapamtite njeno ime. Naime, ova životinja može da preživi temperature od skoro apsolutne nule do preko temperature ključanja. Živi preko 200 godina i gotovo je neuništiva. Upoznajte Tardigrada.
Tardigrad, ili vodeni medved, je prvi put otkriven 1773. godine, a ime je dobio 3 godine kasnije, od latinske reči tardigrada što znači spor hodač. Ova životinja je verovatno nešto najekstremnije što je planeta Zemlja videla, i stalno nastavlja da fascinira naučnike.
Naime, od svog otkrića, tardigrade su nalazili od najdubljih ponora okeana do najviših planinskih vrhova, od tropskih šuma do Antarktika. Tardigradi su verovatno jedine životinje koje mogu da prežive u svemiru, i to dokazano.
Godine 2007. su naučnici prikačili hiljade ovih mališana za satelit i lansirali ih u svemir. Kada se satelit vratio, naučnici su videli da je većina tardigrada preživela – čak su i ženke rodile zdrave mladunce.
Tardigradi takođe mogu da prežive temperature blizu apsolutne nule (-272 °C), kao i temperature više od temperature ključanja vode (149 °C). Odolevaju pritiscima oko 6 puta većim od onih u najdubljim ambisima okeanskih rovova, trpe radijaciju u dozama stotinama puta većim od smrtne doze za čoveka. Oni su nešto najbliže vanzemaljcima.
Tardigradi su vrlo mali – dugački su oko 0.5 mm kada odrastu, ali ih zato ima mnogo. Na jednog čoveka dolazi nekoliko milijardi tardigrada.
Takođe, tardigrad je organizam koji ima najviše strane DNK. Strane, u ovom kontekstu, znači da deli više DNK sa dalekim, starim rođacima (nekim bakterijama) od bilo koje životinje čiji je DNK sekvenciran do sad. Ovo je samo jedan od dokaza koji nam govore da su tardigradi ovde vrlo dugo – i da su preživeli svih 5 masovnih izumiranja.
Kako tardigrad postiže sve ovo, i šta mu je donelo titulu najizdržljivije životinje na planeti Zemlji?
Prosto rečeno – dehidracijom. Evo šta se ukratko dešava kada čovek dospe u vakuum svemira: Prvo, zbog razlike u pritisku, vazduh iz pluća izlazi. Rastvoreni gasovi u telesnim tečnostima bi se raširili, gurali bi kožu i raširili bi je kao balon. Bubne opne i kapilariju pucaju, a krv počinje da ključa. Čak i kada bi preživeli sve ovo, radijacija bi nam uništila DNK u ćelijama. Ključni momenat ovde jeste širenje gasova iz telesnih tečnosti, tj. to nas najbrže ubija.
Tardigrad je u stanju da dehidrira gotovo stoprocentno – i preživi. I to ne na kratko – postoje dokazi da bi ovaj period dehidracije mogao da traje i preko 120 godina, i da se rehidracijom “oživljavaju” tardigradi.
Tardigradi su ovde više od 500 miliona godina, i po svemu sudeći biće još dugo. Kad nas jednom ne bude, biće njih. Nadamo se da nas neće zaboraviti.