pesma
Pesma je nebeski med što teče iz nevidljivih saća što ih stvaraju duše rekao je jednom veliki Stanislav Vinaver. Da li baš svaka pesma počinje sa knedlom u grlu kao što je to mislio Branko Miljković i da li pesnik piše poeziju ili poezija pesnika, prema rečima Oskara Vajlda, pitali smo našu mladu pesnikinju Bojanu Boku Durman.
Bojana Durman je sve ono što posmatrači stvaralaštva jedne obično-neobične mlade umetnice, dožive upijajući njen rad. To je, zapravo, profesionalni oblik jedne ćerke, drugarice, devojke, kako često sebe nazivam: Moje maleckosti. A ja… Ja sam, u stvari, samo sklop duše, energije i misli, zatvorenog u telu mlade žene, od svega metar šezdes’ pet visine, koja, na sebi svojstven način, ostavlja trag u svom malom svetu, a možda i u još nečijem, kroz fotografiju, pesme, druženja…
Počela sam da pišem, kao i svi drugi ljudi, u detinjstvu – onog trenutka, kada su mi uvalili olovku u ruke, rekavši da se ljudi, osim usmenom, sporazumevaju i pisanom rečju. Tek kasnije, dok sam rasla i sazrevala, shvatila sam da pisanje nije samo način sporazumevanja ljudi međusobno, nego i razumevanje sebe samog i onog što nas okružuje.
Pesma je deo mog života, još od školskih radova, a prve se, biću iskrena, ni ne sećam. Bila sam stidljiva, pa svoj rad nisam delila sa drugima, ali moja mama Boba je uvek bila tu kao podrška i podsticaj da ne prestanem da ispoljavam svoju umetničku crtu, kroz, u početku, dečije rime. Hvala joj na tome, jer sam, počevši od toga, danas stigla do ozbiljnih stihova i značajnih pohvala.
Sam tok pisanja za mene je nešto lično. Ono podrazumeva izolovanje od drugih ljudi I prepuštanje osećanjima koje nas more iznutra.Tek kada papir u potpunosti upije, ne samo reči, nego i dušu, onda je pesma spremna za deljenje sa drugima. U trenucima, kada sam izdavala knjige, to su bili moji tadašnji maksimumi. Melodija srca je moj prvenac, na koji danas gledam kao na igru reči jedne devojčice, koja se tek upoznaje sa životom, ljubavlju. Oluja u meni je nešto ozbiljnija priča. No, i dalje ne mislim da je savršena. Šta više, kako vreme prolazi, uviđam svoje greške, tražim mesta, stihove i rime koje bih promenila. Ipak, svesna sam da rastem, kako kao čovek, tako i kao pisac i da su promene neminovne. Dešavaju se brzo, baš kao što se i danas odvija život. Nisam neko ko voli da hvali ili kudi sebe, to čine drugi, ali za prve dve knjige rekla bih da su odličan korak ka upoznavanju Bojane Boke Durman.
Bojana Boka Durman
Sve je stvar u sklapanju ličnog sveta, jer imamo pravo da biramo. Srećna sam što mogu da se pohvalim društvom, koje odudara od današnjih ukalupljenih ljudi. Okružena sam različitim generacijama, koji udružujući svoje umetnosti, misli i živote uopšte, svesno ne prihvataju rijaliti eru i način života, koji nam plasiraju kao ispravan. Možda smo manjina, ali smo odabrana grupa ljudi, koja se drži principa i sopstvenih uverenja. I ja, kao i oni, pokazujem i dokazujem da život i dalje može biti stvaran, a ljudi i stvari opipljivi, a da, pritom nisi zatucan i zatvoren u sobi, već sam napreduješ u skladu sa, recimo, tehnologijom, internetom…
Svet uopšte? Ne. Lični svet? I te kako, da! Pa, evo, otpevajte, napišite, ili pročitajte neku pesmu sad. Da, baš sad. I? Jeste li promenili svet? Da li je sada manje gladnih ljudi, manje bolesne dece, manje pretučenih žena, manje eksploatisanih radnika? Nažalost, ne. Ali, da li je pesma u vama nešto promenila? Ako ništa, bar ste bogatiji za koju reč više. Oplemenili ste dušu, upijajući nečiju, kroz mučno sklepane stihove. A možda se i pronašli, ponovo doživeli nešto kroz nju, ili nešto naučili…I čitanje i pisanje pesama pomaže nam da lakše preživimo i proživimo unutrašnje lomove i da sopstveni svet držimo u ravnoteži, ali ne možemo očekivati da će ikada moći da učini neko globalno dobro, ili loše.
Nikada ciljano ne idem ka udruživanju fotografije i pesme. Ukoliko se taj sklop desi, u naletu inspiracije, budem veoma srećna. Fotografija je i moja profesija i moja ljubav. A pesme samo nužna posledica moje emotivnosti, sa kojom prolazim sve u životu. Često mi ljudi govore da moje fotografije imaju određeni pečat i da bi, u brdu različitih nepotpisanih fotografija, sigurno prepoznali moju. Taj pečat je duša – ono nešto neopipljivo, što unosim u sve što beležim svojim objektivom. Za mene svet nije samo ono vidljivo na prvi pogled, nego i svaki detalj, često zanemaren, koji posmatram, ne bih li ga škljocnula i pokazala drugima da je podjednako važan, kao i ono što se lakše primeti.
Fotografija je i moja profesija i moja ljubav
Često mi ljudi govore da moje fotografije imaju određeni pečat i da bi, u brdu različitih nepotpisanih fotografija, sigurno prepoznali moju.
Wow! Reč karijera zvuči zaista veliko, kada na sve što radiš gledaš kao na ljubav, a ne na posao. Nisam sigurna da bih mogla da konkretizujem trenutak na koji sam najponosnija. Ali svakako znam da najvažnije, što sam, baveći se umetnošću, stekla jesu ljudi. Upoznavanje ljudi, koji su svojim delima uticali na muziku, glumu, sport, politiku I sve druge društvene segmente za mene je čast. A ponos je imati njihove likove u kolekciji od 50-60 hiljada fotografija u kompjuteru, kao sopstvenog foto-aparata delo. A, još su važniji oni ljudi, koji su ostali i deo mog života i ličnih segmenata – prijatelji, koje, možda, nikada ne bih srela, da nije bilo fotografije.
Taj pečat je, u stvari, duša – ono nešto neopipljivo, što unosim u sve što beležim svojim objektivom.
Ne volim proricanja. Nikada ne znamo ni šta nam donosi sledeći dan, a kamoli šta se sve može desiti u budućnosti. Život ide dalje, a mi idemo kroz njega. Samim tim, stižu nas iskustva, usponi i padovi, a sve to jeste uzrok pisanja. Pesma neće umreti i dok je ljudi, ona će se stvarati. A oni, kojima je do nje stalo, potrudiće se da što kvalitetnije opstaje.
U svetu umetnosti sam oko 5 godina i na prvo pitanje, zaista, nemam odgovor. Pa, ukoliko neko zna, može i meni da šapne. Najvažnije je kretati se, upoznavati ljude i ne očekivati mnogo. Previše očekivanja uzrokuje razočaranja. Savet bi bio da, ukoliko želite da se zaštite, budete spremni da je put do zvezdanog neba, kako u umetnosti, tako i uopšte u životu, vrlo trnovit. No, ipak, bolje i trnovit put, nego sedenje u sobi. Tako da – čim završiš pisanje, ustaj iz fotelje i grabi svoje šanse.
Trenutno radim na ovom intervjuu, ali pošto dođoh do poslednjeg pitanja, sledeći korak je šetnja, sa mojim psom. Ah… a profesionalno, sa mnom se nikad ne zna… Jesenji i zimski dani su vrlo inspirativni za umetnost, ali nisu i pokretački da se mnogo radi. Više mi prija da sedim u svojoj fotelji, dok pijem čaj, a kiša stvara odgovarajući saundtrek, lupkajući po prozoru. A uz taj čaj ide I razmišljanje o predstojećoj zbirci poezije, koja će se zvati, ekskluzivno otkrivam Ludilo mozga. A iz tog ludila polako mi navire i ideja o izložbi fotografija naredne godine, ali otom potom… Ne želim previše da otkrivam, a i Duki (moj pas) me čeka, pa moram da krenem. Mahanjac svima!
Boka i Duki
Ako niste do sada, zapratite našu Lifehacker.rs FB stranicu.
O slatkišima u službi produktivnosti možda niste ni razmišljali. A šta ako vam kažemo da… Pročitaj više
Poslednjih godina kompjuterske i internet tehnologije napravile su bum na tržištu rada. Od programerskih veština… Pročitaj više
Humanizam je filozofski i etički stav koji naglašava vrednost i delatnost ljudskih bića. Sa druge… Pročitaj više
Odgovor na ovo pitanje i nije baš jednostavno dati. Nije baš kao da je osobenost… Pročitaj više
Šta je to "Pet stadijuma tuge"? Model „Kuber-Ross“, poznatiji kao Pet stadijuma ili faza… Pročitaj više
Kod nas reciklaža još uvek nije u potpunosti zaživela. Institucije se donekle trude da bar… Pročitaj više
Ovaj sajt koristi kolačiće
Ostavi komentar