Sredinom devetnaestog veka rodila se ideja o biću koje ima delove tela i organskog i biomehaničkog porekla. Govoreći o ovakvim bićima zapravo govorimo o kiborzima. Za 170 godina ideje, predstava o čoveku-mašini se dosta menjala i izazivala razne reakcije. Pored straha i raznih moralnih predrasuda, postojala je i znatiželja. Slika o onome kako bi kiborg trebalo da izgleda je dosta obogaćena literaturom i vizuelnim sredstvima. Danas postoji više poznatih kiborga koji za divno čudo, uopšte ne izgledaju kao terminator.
Godine 1843. slavni Edgar Alan Po je u svojoj kratkoj priči “The man that was used up” izneo koncept čoveka sa produžecima u vidu proteza, što je prva predstava moderne verzije kiborga. Ipak, možda je prva prava verzija književne zamisli kiborga zapravo Niktalop. Niktalop je heroj iznesen na svetlost dana 1911. godine od strane Žana de la Hira. Kreativni kako pisci mogu biti, razvijali su u svojim pričama slike o unaprađenim ljudima.
Nezavisno od toga što su bili dugo prisutni u stvaralačkim glavama, kiborzi su ime dobili tek 1960. Ovo je godina kada se zahuktavalo izučavanje svemira i razne maštarije o ljudima koji borave slobodno na svemirkim livadama i njivama, pa su Manfred Klajns i Nejtan Klajn prvi put tada (u članku Cyborgs and Space koji u originalu možete naći ovde) upotrebili baš reč kiborg da bi opisali čoveka koji može da preživi u vanzemaljskim uslovima. Ona predstavlja složenicu izraza kibernetički organizam. U današnje vreme kada govorimo o kibernetici uglavnom podrazumevamo kontrolu nekog sistema koristeći tehnologiju. Zanimljivo je spomenuti da kiborzi, iako ih uvek zamišljamo u osnovi kao ljude, uopšte ne moraju biti svrstani u sisare. Kao kiborg, lako biste mogli biti svrstani u arahnee na primer.
Pitanje etike je kod ovakvih delanja uvek otvoreno. Međutim, svaka osoba ima pravo, bar trenutno, da sama donese odluku tome. To da li ćete imati ugrađen deo tehnologije u sebe danas je stvar izbora. Sa druge strane, naš izbor da sami utičemo na svoju evoluciju može imati posledice po celu vrstu. Evolutivne promene ne moraju biti podržane od strane ovakvih akcija. Štaviše, kada na planeti postoje i kiborzi, u zavisnosti od toga koliko su utehnologljeni možete doći i do trenutnog zastoja evolucije. U svakom slučaju, dalja evolucija takvih bića ne bi bila evolucija ljudi, odnosno naše sadašnje vrste, pa ne možemo biti dovoljno sebični da to predstavljamo kao nešto što zapravo utiče na nas. Sociološke i psihološke posledice su trenutno nepredvidive.
Postanak kiborgom jeste stvar izbora i kao takva radnja je potpuno prihvatljiva. Razlozi mogu biti razni, mehanički delovi vam mogu pomoći u obavljanju raznih zadataka, bilo mentalnih, bilo fizičkih. Na planeti Zemlji postoji preko sedam kiborga.
Svakako je poseban umetnik Nil Harbison (Neil Harbisson). Pored toga što je umetnik, on je rođen sa nemogućnošću da vidi boje. Ahromatopsija je poremećaj koji ga je sprečio u tome, a mogao je da vidi samo u crno-belom režimu. Njegov “kiborgizam” je u anteni koja mu je prikačena na zadnju stranu glave i pripojena mozgu. Ova antena koja predstavlja njegovo treće oko mu omogućava ne samo da vidi boje iz vidljivog dela spektra, već i iz ultra-ljubičastog dela spektra. Ono što je zanimljivo da mu treće oko ne dopušta da zapravo vidi boje, već ih čuje. Još zanimljivije je to da se vremenom oko antenskog dodatka stvorila mreža nervnih ćelija i ovaj sistem sada funkcioniše kao potpuno prirodan i čak napreduje. U saradnji sa Nilom, španska koreografkinja Mun Ribas (Moon Ribas) je osnovala “Cyborg Foundation”. Ovo je međunarodna organizacija koja ima za cilj ohrabrivanje ljudi u njihovom opredeljivanju – kiborgstvo. Mun ima ugrađen senzor u laktu koji joj omogućuje da oseti zemljotres bilo gde na planeti, što dalje koristi u osmišljavanju svojih koreografija.
Kevin Vorvik (Kevin Warwick) je profesor kibernetike sa Univerziteta Riding u Ujedinjenom kraljevstvu koji je postao zamorče sopstvenog predmeta. On je ugradio čip koji mu omogućuje da kontroliše razne elektronske uređaje. Klaudija Mičel (Claudia Mitchell) ima instaliranu robotsku ruku i inače je prva žena koja je postala kiborg. Sa mehaničkom rukom kao kiborzi žive i Najdžel Akland (Nigel Ackland) i Džes Salivan (Jesse Sullivan) koji ima obe mehaničke ruke. Džeri Džalava (Jerry Jalava) je “instalirao” na svoj nesrećno izgubljeni prst usb od 2 gigabajta. Zvuči kul, ali je on možda najmanje kiborg jer njegov usb nije direktno povezan sa mozgom. Ovo su pioniri kiborga, a verovatno će ih u budućnsti biti mnogo više nego danas.
Da se zaključiti, da se danas sem umetnika i naučnika, ljudi uglavnom opredeljuju da budu kiborzi zbog nesreća koje su prouzrokovale gubitke delova tela, ili vida, ili nekih motoričkih sposobnosti. Sadašnjim trenutkom preovlada osećaj potpune bezazlenosti kiborške budućnosti, ali se još ne zna kako će tehnolgija napredovati, a mi ljudi smo veoma nepredvidiva bića. To opet ne znači ništa loše, možda budete u pobedničkom timu.