Sezona slava i novogodišnjih, odnosno božićnih, praznika je u jeku. Čak i oni koji nisu ili sebe ne smatraju vernicima, koriste ovaj period kao povod za provod, posetu prijateljima ili pak povratak u toplinu doma svoga. To je vreme obeležavanja starih narodnih običaja, često pomešanih sa komercijalnim trendovima, koji su se utemeljili u prazničnoj tradiciji mnogih naroda širom sveta. Najbolji primer za tu mešavinu, manje-više sličnih predanja, je legenda o mističnom čudotvorcu – dobročinitelju koji tokom ”najluđe noći” tajno pohodi domove i ostavlja poklone za najmlađe.
Rolmodel ovog globalnog fenomena zapravo je ranohrišćanski (pro)svetitelj, episkop mirlikijski Nikolaj Čudotvorac, u narodu poznatiji kao Sveti Nikola. Vrlo poštovan od strane Crkve (svih konfesija) stekao je kult zaštitnika moreplovaca, putnika i dece. Iz žitija saznajemo da je pred zamonašenje svo svoje (pozamašno) materijalno bogatstvo razdelio sirotinji. Na osnovu tog biografskog podatka nastale su mnoge priče o milosrđu od kojih se za jednu sumnja da je preteča legende o Deda Mrazu:
Nekada davno bio je jedan čovek koji je imao tri ćerke stasale za udaju ali je on baš tada ostao bez službe te mogućnosti da spremi dobar miraz. Iz očajanja on ih prisili na blud iz koristi ne bi li skupili potrebna sredstva. Prestravljene devojke molile su se Bogu svako veče da ih izbavi iz nevolje. Sledeće noći Sv. Nikola ih je iznenadio spuštajući im zlatnike kroz dimnjak u čarape koje su odložile da se suše na kaminu. Ubrzo se pročulo za ovo čudo i ostala omladina se posvetila molitvi pa je i njih uoči Božića sveti otac posećivao sa poklonima.
Vrtoglavi uspon kulta Svetog Nikole otpočeo je tokom XIX veka, u vreme velikih Američkih migracija. Prvu transformaciju u lik Deda Mraza učinio je Aleksandar Anderson (1804.) umetnik unajmljen da naslika novog zaštitnika grada Njujorka. Potom je Klement Klark Mur (1822.) napisao priču ”Poseta Sv. Nikole” koju je prvobitno lično posvetio svojoj deci ali uprkos tome izazivao veliku pažnju šire javnosti. Obrađujući tu temu Tomas Nast (1885.) je nacrtao seriju karikatura za ”Harper’s Weekly” u kojima preovlađuje prepoznatljiva crvena boja da bi nekoliko decenija kasnije te obrise iskoristio Hudon Sondblom (1931.) za reklamnu kampanju Coca-Cola kompanije koja je i danas aktuelna.
Ostatak sveta takođe je pratio trend. U Rusiji je na primer zaživeo gotovo identičan lik pod nazivom Deda Mraz (дед Мороз) koji smo i mi prihvatili. Kod nas je jedno vreme postojao i Božić Bata, najverovatnije po uzoru na britanskog Božić Tatu (Father Christmas) koji je po svemu sudeći nastao maštovitim dečijim tumačenjem stihova – božić bata, nosi kitu zlata da okiti vrata – personifikujući bat (korak) kojim se praznik “približava”.
Među protestantima zapadne Evrope pokrenuta je inicijativa da se pažnja božićne radosti vrati na Bogomladenca; njihova namera je bila da se zamene uloge gde bi mali Isus trebalo da deli poklone a bucmasti dekica tom prilikom da strogo pazi na protokol. Ta promena karaktera bila je u duhu germanskog mentaliteta a kao i u drugim slučajevima uključivala je kult Svetog Nikole pa je taj revnosni pazitelj na red i poredak kod novogodišnjih poklona nazvan Santa Claus (Sinterklaas).
Interesantno je kako se vremenom do detalja razvijala u početku prosta priča sa jasnom poentom. Skandinavska mitologija dala je ogroman doprinos tome počevši od toga da ga je naselila na Severnom polu. Naime, cela družina patuljaka zaduženih za spremanje poklona zapravo su klonovi švedskog novogodišnjeg vilenjaka Jultomtena koji je imao istu ulogu kao Deda Mraz; po njemu je uvedena tradicija ostavljanja mleka i kolačića (ovsene kaše i mleka) i mit o letećim saonicama kojim jezdi nebom.
Pored svih mogućih glavnih i sporednih muških likova u nekim sredinama su tu legendarnu ulogu ipak preuzele žene. Razlika je u tome što njihova priča nema dodirnih tačaka sa božićnim predanjem o Svetom Nikoli već sa predanjem o Biblijskim magijima (Valtazaru, Melhioru i Kasparu) koji su pratili Vitlajemsku zvezdu kako bi prepoznali mesiju na rođenju. U Italiji La Befana, u Rusiji Babuška, u pitanju su plemenite starice iste sudbine čija priča ide otprilike ovako:
Nekada davno, u vreme Hristovog rođenja, živela je jedna starica poznata po svojoj plemenitosti. Nju su na svom hodočašću posetili Tri mudraca i pozvali da pođe sa njima putem Vitlajemske zvezde u susret Spasitelju. Trenutno upošljena, bez mnogo razmišljanja starica je odbila predlog i ostala kod kuće. Međutim, kako je vreme odmicalo sve više je uviđala kakvu je priliku propustila i odlučuje se na pokušaj da ih stigne. U velikoj žurbi i bez jasnih smernica starica se izgubila; stalno se raspitivala za Bogomladenca ali nije nailazila na dobar trag. Bez namere da odustane nastavlja da traži i usput daruje svako malo dete u slučaju da je baš ono budući Mesija. Od tada svakog Božića godinama u nazad deca dobijaju poklone.
Ovakvih primera i priča ima nebrojano mnogo i najčešće se razlikuju samo u sitnicama koje pripovedač ispusti ili dopuni. Deda Mraz ipak ostaje bez premca kao ubedljivo najeksploatisanija folklorna fikcija i centralni simbol novogodišnjih praznika.
Ako niste do sada, zapratite našu Lifehacker.rs FB stranicu.