Marko Tomaš, jedan od najznačajnijih pesnika današnjice, rođen u Ljubljani 1978. godine, osnovnu školu je pohađao u Mostaru, gimnaziju u Somboru, a živeo je i u Zagrebu, Splitu, Sarajevu. Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinarske tekstove objavljivao je u „BH Danima“, „Glasu Istre“ i „Feral tribuneu“. Vodio je kultnu splitsku knjižaru UTOPIA. Pesme su mu prevođene na italijanski, poljski, nemački i engleski jezik. Živi u Mostaru i novinar je portala „Žurnal.info“.

 

Kako biste opisali sadašnji život u Mostaru u odnosu na devedesete i da li biste menjali nešto?

Sve je bolje od onoga što se događalo početkom 90ih. Bio je rat. Je*iga. Od toga, reklo bi se, nema goreg. Znaš, Mostar je grad s potencijalom da se u njemu jako kvalitetno živi kao, uostalom, veći dio mediteranskih gradova. Ali da bi se lijepo živjelo život treba organizirati na infrastrukturnoj, kulturnoj i svakoj drugoj društvenoj razini. A u tranzicijskim zemljama u svim tim oblastima vlada kaos. Čovjek se teško snalazi u kaosu. Gubi se, zbunjen je. No, to i jeste cilj tranzicije – imati zbunjene pojedince kako bi se lakše preraspodjelila javna dobra. Treba puno toga mijenjati. Možda smo glasali za raspad Jugoslavije, što rekoše Slovenci, ali nigdje nije bilo pitanja ako želimo mijenjati drutšveno uređenje. To se, čini se, podrazumijevalo. Zato sada živimo u dobu prvobitne akumulacije kapitala, u nekoj vrsti istočnoevropskog Divljeg zapada. Na žalost svemu tome se ne nazire kraj.

 Kakvo je bilo odrastanje u Mostaru i šta vas asocira na detinjstvo?

Ponajprije rijeka, ona je još uvijek ista. Zatim mirisi, postoje još uvijek te bašte iza visokih zidova koji opasavaju mahalske kuće, znam da je došlo proljeće kada u noćnim satima iz tih bašti do mene dopre poznati miris cvijeća koje orgija u proljetnim noćima. Djetinjstvo je bilo bosonogo, mediteransko, vezano uz rijeku i duga razdoblja toplih zimskih kiša praćenih južinom. Imao sam velike oči i svijet je u njima bio veliki makar sam dobar dio ranih godina bio uvjeren da kada kročiš preko brda koja opasavaju Mostar propadaš u neki beskrajni bezdan. Meni veći svijet nije ni trebao od onog koji je bio sazdan od neretvanskog šljunka. Hodali smo, dakle, bosi i goli do pasa. Sjećanje je varljivo i često selektivno pa mi se čini da sam djetinjstvo proveo na plaži pored Neretve.

Čemu se nadaju ljudi u BiH i da li ima promena u načinu razmišljanja?

Možda najveći problem ovdašnjih pokušaja od država u koje spade i BiH jeste beznađe. Ono je usko vezano uz ekonomski poredak u kojem smo natjerani živjeti. Da banaliziram – u kapitalizmu budućnost ne postoji, postoji samo sada i ovdje. Nestanak ideje budućnosti podrazumijeva porast beznađa. Nije BH po tomu ništa drugačija od Hrvatske, Srbije, Crne Gore i sl. Problem je što beznađe raste i u zemljama koje su nam neka vrst modela, uzora. Znaš, pozapadnjivanje je cilj ovdašnjih državica, a sve do čega smo mi dobacili jeste da smo uveli neke propise bez rasprave o tome da li su dobri i primjenjivi kod nas. Osim toga imamo iste dućane kao zapadnoeuropski gradovim, šrmčemo kokain i pijemo whiskey i sve to su kao stvari koje nam imaju reći da napredujemo, da postajemo dio zemalja zapadnog kruga. Idemo u Europu! Kao da, barem geografski, u toj Europi nikada nismo bili. Je*eš ga.

U čemu pronalazite inspiraciju za pisanje?

O svemu se može pisati. Dovoljno je pogledati oko sebe, opisati kontekst u kojem se nalazite i već time možete opisati i kako se osjećate. Ne radim na gorivo inspiracije. Puno razmišljam o stvarima koje me opsjedaju u određenom razdoblju i onda odlučim koji mi je najbolji način da pišem o svemu tome. Zatim sjednem i radim. Imam potrebu komunicirati. Zato pišem.

U jednom intervuju ste izjavili da je “Regata papirnih brodova”  religiozna knjiga, da li to znači da sebe smatrate religioznim čovekom?

Sigurno jesam. To, dakako, ne znači da upražnjavam religijske ritual zvaničnih religija. Dapače. Prezirem ih. Istovremeno poštujem ljude kojima je ta vrst vjere potrebna. Paradoksalno je to, ali je tako. Boga nema, ali čovjekova potreba da vjeruje je tu. Ta potreba je religioznost. A svi mi imamo svoje rituale, načine na koje upražnjavamo vlastitu religioznost. Koncerti, teatarske predstave, čitanje, sve su to, na neki način, religijski rituali. Uostalom, organizirana religija i nije ništa drugo do teatar, predstava. A karte su puno skuplje nego u kazalištu. No, prekompleksno je to da bi se načinjalo u intervjuu. Ne bih dalje trebao govoriti o tome. Uostalom, tko kuži stvar dovoljno je i ovo što sam rekao. Tko ne kuži i ne želi skužiti htjet će me spaliti na lomači koliko god se ja sad upirao da objasnim svoje teze.

Vaša definicija ljubavi?

Ne postoji definicija ljubavi. Zato je ljubav i moguća. Ona nikada nije dovršena priča. Svaki je dan moramo iznova otkrivati. Ona je ideja. Neuhvatljiva. Zato smo i opsjednuti njome. Kao i Bogom ili slobodom. A njihova lica treba svakodnevno otkrivati. Izvan je ljudskog domašaja sve to. Ali putovanje ka tim idejama je jedina prava ljudska stvar. Ljubav je socijalizam. Bog I sloboda također su socijalizam. A ja sada lupetam jer mi je zabavno. I to je ljubav, to je od Boga i zato imam privid slobode.

U vašim zbirkama dosta pišete o ljubavi, da li to znači da ste imali ljubav svog života ili i dalje tragate za njom?

Živim ljubav svog života. I pokušavam je dokučiti i razumjeti svakog dana iznova. Čak je i rutina jedno od njezinih lica kojima nas pokušava zavarati i iskušati našu predanost.

Vidite li sebe kao čoveka  21. veka?

Ja sam životinja 20. stoljeća, rekao bih. Obilježen sam idejama 20. stoljeća. Ali živim, evo, u 21. Pa sam valjda čovjek 21. stoljeća iako se onaj prošlostoljetni ja svakodnevno snebiva nad nepostojanjem tekovina stoljeća u kojem živimo. Čini se da nitko ne je*e živu silu i da nikoga nije briga ni za što. Ako je tomu tako o čemu onda uopće razgovaramo. I zašto. Ima li uopće potrebe za približavanjem ljudi ili je samo bitno zadovoljiti svoje potrebe sada i ovdje. Zbunjen sam da ti budem iskren. Eto, uspjeli su, imaju još jednog zbunjenog čovjeka.

Marko Tomaš

Zbog čega bivate melanholični u svojim pesmama?

Takav sam karakter. Mislim da je to rezultat toga što sam se kao dijete puno selio. Obilježen sam napuštanjima mjesta i ljudi.

Vaša omiljena reč?

Nemam omiljenu riječ. Ako biste me baš natjerali onda bi ta riječ bila – NEĆU.

Književnik koji nikako ne sme pasti u zaborav?

Uf, uf, puno je takvih. Možda ima onih koji nisu baš poznati, a po meni bi trebalo na njih obratiti pažnju. Neka to sada bude mađarski pisac Peter Hajnoczy.

Knjiga koja se uvek nadje za pod glavu?

Uvijek sa sobom vučem pjesme Blaisea Cendrarsa. Sjajna su to pjesme za putovanja. Osim toga u posljednje vrijeme čitam puno biografskih knjiga. Kundera je osamdesetih rekao da je su autobiografije i biografije budućnost romana. Katkad mi se čini da je bio u potpunom pravu. Ta budućnost je već tu. Imamo bolesnu potrebu zavirivati u tuđu privatnost. Evo vam realitija, eto s tim i biografija i autobiografija.

Kako biste opisali pesnike/pesnikinje današnjice?

Ne bih ih opisivao. Pogotovu zato što ne želim generalizirati. Možda dobar dio njih nema osjećaj za trenutak u kojem žive, točnije ne kuže ga, to je, recimo, jedina generalizacija koju bih si dopustio.

Zbog čega je Beograd toliko poseban da mu se stalno vraćate?

Puno je gradova kojima se vraćam. Znaš, moj život je rascjepkan i ponekad mi se čini da putujem za vlastitim životom. Ljudi su oni koji su bitni, moji ljudi, moj narod. Ne mogu ih sve naseliti na jedno mjesto kako bih svakodnevno živio pored njih pa moram putovati kako bih ih sreo. Beograd mi je poseban, bitan i drag zbog ljudi koje volim, a koji tamo žive. Mislim da zbog tih ljudi ima i tu lijepu energiju koju volim. To je, dakako, samo jedna od njegovih energija. Grad je živ organizam. Nekada je pitom, nekada lijen, trom, zna biti pospan, živahan, lud, ljut, agresivan, zna potpuno podivljati… Ali svi mi, lutajući ulicama raznih gradova, činimo to kako bismo osjetili nešto što nas je šarmiralo i zavelo, nešto što će nam reći da nismo samo sanjali vlastiti život.

Sta očekujete od budućnosti?

Budućnost ne postoji, ahahaha. Očekujem ono što zaslužim.

Da li trenutno radite na novoj zbirci pesama?

Uvijek, makar i ne pisao svakodnevno, radim, na ovaj ili onaj način, na narednoj pjesmi koju ću napisati. Moglo bi se, dakle, reći da radim. Još tragam za konačnim šlagerom kojim ću se prevazići.


Ako niste do sada, zapratite našu Lifehacker.rs FB stranicu.


Autor: Ljubica Stanković